[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sada ću ti propjevati kao vrabac

kad ga kasnom noći sam promatraš.

Želim da mi pjesma bude vrijedan škrabac,

želim da mi veliš za koga me smatraš

 

kad se tako nježno smiješ

ako dobro čuješ moje provale.

Znaš li da mi srce diraš, dušu griješ,

ali da me tvoje ruke nisu nikad zvale

 

pa mi nije jasna ovdje moja svrha.

Smijeh je samo ispuštanje napetosti

i ne traži duhovitost do samog vrha;

smijeh je spas od sapetosti

 

kojih ima svatko na sve strane.

Ja još uvijek sebi nisam tako smiješna

i ne vidim neke veće mane,

ali znam da mogu biti grešna.

 

To su možda moje rječite salate

ono što ti zoveš iskrenošću;

tako ti je uvijek kad te zbog finoće mlate.

Gubim se i branim prisvjesnošću

 

kako ne bih propala u bludnju.

Ne valja mi psovka, muljanje i vicevi,

volim naći riječ, što oskudnju,

da ne vidiš koji su mi blicevi,

 

da ne čuješ moju savjest strašnu

koja želi potjerati zloga.

Ozbiljna sam kada ištem milost izdašnu,

istovremeno za tebe molim Boga.

16.02.2016. 22:47

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting