[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dugo nisam pisala ali, nitko to i ne primjećuje.  A žao mi je: voljela bih više topline  , prepoznavanja kroz riječi , vrednovanja komentarima……ovako, bez toga svega osjetim se kao list koji je ostao smrznut na grani prije neg’ je otpao.

Bole me ovi hladni dani. Znam da moraju biti hladni, ali ne znam, zašto mi hladnoća porama ulazi kroz kožu i prodire do srca

za kojega kažu, da mora biti toplo.  Kraj je kalendarske godine i kraj je mnogočega.

Pitam se, dokle će trajati u meni bezriječje koje tišti  dane  do Nove godine a koji bi trebali biti bar malo lijepi?

Autor Bonniana

radim, udata, volim

Website: http://www.bloger.hr

Ova objava ima 9 komentara

  1. Da Bonni..u pravu si…ne primjećuje se a to često zaboli…pokazuje da nikome nije stalo,da su svi valjda zaljubljeni u samo svoje stihove,da ih tuđi ne dotiču,da nemaju sluha ni za tuđe riječi ni za bol ni za sreću…vjerojatno i nedostatak vremena igra određenu ulogu u tome ne primjećivanju…osobito u ovo vrijeme blagdana…
    Ja se iskreno nadam da nećeš prestati pisati!Pronašla sam jednu tvoju predivnu pjesmu davno objavljenu:”Otputovale su moje slutnje”…divno pišeš…nastavi zbog onih koji vole uživati i u tuđim stihovima a ne samo u svojim.I zbog sebe!
    Lijep ti pozdrav ostavljam s osmjehom topline! 🙂

  2. Bok Bonniana , evo sam pročitala ove tvoje riječi. Mislim da ne bi trebala odustati od pisanja , smatram da je to odličan način izražavanja , oslobađanja …
    svakom je drago pročitati lijepi komentar ali nekad je bolje i biti bez njega ako je napisan reda radi . Vjeruj da mnogo lijepih pjesama ostanu bez komentara , što ne znači da nisu lijepe nego se tako jednostavno poklopI . Ako te pisanje veseli, piši , prvenstveno radi sebe .
    veliki pozdrav

  3. Prelijepo si to rekla. Na žalost toga je sve više danas, te hladnoće, ali čovjek mora pisati o onome što mu je na duši i ostati sebi vjeran i onda netko tko te razumije sigurno će doći, da te ugrije, kad svijet je hladan.

  4. Što će tebi sve ovo
    da nižeš – slovo po slovo
    po papiru
    umjesto da dušu i srce
    ostaviš na miru?
    Možda zato
    što tek tada
    osjetiš da u tebi
    tinja neka nova nada
    bude se snovi
    prijateljstvo
    sreća
    na koju te
    svaka ispisana riječ
    podsjeća.

    Bonniana, ne odustaj 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting