[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kao da sam zaboravila osluškivati ljubavne poeme,

a danas bih tako željela one note ispisati

koje su mi nekad otkrivale slavne boheme,

koje mi srce još nije stiglo izbrisati.

 

Jedna je djevojka u daljini pjevala, a netko šaputao

i bešumno ljetnim praskozorjima kročio.

U mračne je prostore neki starac zalutao,

 brljao nešto, polako bevandu si točio,

 

po klupi ljepljivu plavkastu tintu prolijevao.

Na drevnoj tvrđi gdje kamen je isijavao sparinu

jedan je mladi čupavac s gitarom pjevao,

dok su se djeca gurala na doljnju skalinu.

 

Starice neke sa suznim su očima pratile brodove

dok su se strankinje sa strancima grlile.

Lijepa je plesačica brisala hotelske podove,

a kose su njene za nježnim rukama hrlile.

 

U mračnoj sobi sam tušem učila kućice risati,

prazne glave, s čelom na rukama umornim,

a srce je samo znalo život opisati

u samotnim noćima o danima tmurnim.

 

Nikada nisam uspjela obavezama izmaknuti

i oduvijek sam bila praktična i kruta

pa se danas bojim da ću stihove smaknuti

makar mi dušom romantika pluta.

 

Ovi su stihovi za vječnost, za novi početak i kraj,

možeš ih umetnuti gdje god ti odgovara.

Bohemi su već odavno prepoznali raj,

a i meni se noćas nebo para.

10.03.2015.  00:10

 

This article has 2 comments

Odgovori

Subscribe without commenting