[Ukupno:1    Prosječno:4/5]

Brod’i mi cima vezanih
nikuda oni ne plove
ptice mi krila srezanih
zvijeri ih tlima love

Eroplani mi ne lete
tuguju hangarima
proljeća prepuna sjete
davno mi smijenila zima

Sam’ stihovi mi lete
moj um ih sni’ma plete
stihove, stihove svete
sudbine pjesničke klete

Ova objava ima 4 komentara

  1. prokletstvo je to…pjesnik biti…pokusati stihovima okrenuti leda a oni te prate svakim snom i javom…
    i u mislima se radaju i u oku nekog prolaznika kroz zivot i ne staju. Erupcija ,ponekad nesmotreno nabacanih slova,zeli van i nema tu bijega…uvijek predaja…ali uvijek sa mislju…”pero je jače od mača”

    odlicno ste to napisali…lp

Odgovori

Subscribe without commenting