[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Lice naborano,mladošću što nesta
sijeda kosa što na vjetru se njiše
I laganim,teškim sumornim koracima
Samoća što prolazi kraj kamenih spomenika
Sjećajući se ne tako davne prošlosti.
Ruka što miluje hladnu stijenu groba
A suza što niz staro lice jedva klizne
Tešku sjetu i breme što duša nosi
Misli zaokupiše,u jedno sjedini.
Breme starosti sad nosi me daleko
Iznad granica i iluzija stvarnosti.
Sa starošću dosegnuo samsamo nebo
Dosegnuo sam zvijezde il’ sam pakao.

Autor Ninoslav

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting