[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kako si Ti samo znao iz žuljevitih ruku hitnuti lipovu lopatu žita!
Bacaš u nebo zrna života s našega vršaja,
pa mi se sa dalekim zvijezdama izmiješalo
ječmeno biserje…,

a ja ih očima pratim iz tople slame
onkraj našega staroga gumna…
i svaki put se nadamo, ja i naša kobila Vranuša,
da će baš ova lopata krenuti gore,
u pohode zvijezdama divnim;
otići na Nebesa,
da se više ne vrati.

I nisam siguran,
mori li me tuga za tom jednom lopatom ječma,
što je izgubismo,
siromasi;
ili me hvata radost što će naše žito krenuti k nebesima,
oče moj…

i što će se neka druga gladna usta na visini obradovati…
i nasititi se našega kruha ječmenoga;
i što će naše žito krenuti nebom prema sjeveru
igrajući i pjevajući za razigranim Vlašićima,
naše pjesme.

A kad bi s velikog brijesta huknula stara sova,
ja bih šmugnuo duboko u slamu,
plašeći se da će me odnijeti pod krilom.
I da će me spustiti na Bijelu Stijenu
ispod Velike Vranine.
Pogostiti gladne ptiće zelenim očima tvoga maloga poete.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting