[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Ja joj rekoh:“ Gle cvjetne livade!“
Ona meni: „Gle zvijezda!“

Ja joj rekoh:“ Pogledaj moje tuge!“
Ona tiho reče…”Gle ljubavi divne…”

Ja je pomilovah po tunici izvezenoj na ljame,
ona poče šaputati ilahije.

Ja je podigoh visoko, da mjesec
dohvatiti može,
ona zvjezdice u kose stade uplitati.

Ja je sakrih od oluje, da ne drhti;
ona poče uzdisati u zavjetrini stare kuće.

 

 

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

This article has 1 comment

  1. Sjajno… Na početku, nadgovaranje sa izrekama… Rekoh i reče. Ona je potom pobožna, smjerna. Onda pjesnik čini čudo: podiže dragu do mjeseca. Na kraju, nešto konkretno: oluja je, moramo se sakriti. Ona uzdiše u zavjetrini stare kuće. Kako je lijepo u ovoj pjesmi možda obični dogadjaj sakrivanja od nevremena pretvoren u nešto neobično i uzvišeno?! Lp

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting