Stablo
Stablo anđelu nalik
Sa nebeska dva krila
I korjenitim nogama
Bez očiju, s modrim šupljinama između
Šuti nepomično u vrtu galame
Gledajuć’ na me
Plačuća mu gora nosi vremena ožiljke
A lišće mu uzbuđeno aureolu drži
Što uskoro će pasti niz njegov vrat
I mnoge su mu travke noge škakljale,
Al’ ono ne pozna smijeha
Sunce ga je svakom zorom ogrijalo,
Mjesec u suton uzbudio
A ono stoji
Stoji nepomično i pušta vjetru da se igra nježnom kosom mladoga lišća
I stoji u svojoj veličanstvenosti
Pazeći na zemlju
I ćuteći miris spokoja propupaloga dana
Miris oblaka u žurbi, miris pomiješanih zvukova
Miris čovjeka na putu, miris trenutno zalutale misli
Poput nebeskoga čuvara
Pamteći svaki detalj bivanja
