[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Srpanjske laži

 

Sred ljeta, na blagom lahoru,
Miriše gorka kava kroz verandu,
Sred sparine, na tihom nadanju.

Pogled mi s vjetrom luta
Nad suncem što tone
U lipu, u Dravu,
Što zaljeska, zaslijepi, zagine
I na tren opet.

Blago tapkanje o keramiku,
O hrastovinu pod nogama.
Nježni glasovi i nestašni smijeh
Što pobjedjuje, predaje se tišini
I na tren opet.

 ————————————-

I nenadano,
Nemoguće,
Slatko i goruće,
Ti.

Čitaš na meni sretnu smrt,
Što u glasu podrhtava kao želja
Sitne duše sred oluje nagona.
Kroz prste mi klizi ključ
Hrdjave brave srca što čeka
Nesudjenu privrženost i milinu.
U kosi mi se njiše simfonija
I plače na vlastitom sprovodu
– i da se utopim ili u alkoholu ili tuzi
Lijes će mi biti tijesan.

Čitas na meni jasno i nepogrešivo
Svaki neizrečeni slog epitafa
U izlogu perverzije
U koji mala djeca upiru prste,
Dok ih majke u samilosti smiruju,
A očevi ga izbjegavaju.

U smrti živim.
U životu nisam ni postojala.
U svojem usudu i ponosu
Ne tražim krvnike, ubojice ili zločince
Kad jedino ti mogu podati
Svoju lijepu tugu.

Otkucava velebni sat.
S njim mi kola grimiz u venama
U nadi da prethodi strujama Lete.
Koje bi isprale siluete, osmijehe
Budućnosti u okovima plahosti.

Izdajem se.
Niječem vlastitu sreću.
Oglašava se zvono katedrale
Po prvi, drugi, treći put
I na tren opet.

—————————————

Srpanjsko sunce zalazi,
I ja se bojim izgubiti
Ono što nemam.
I lažem ti
Da ne vjerujem u ljubav.

Autor Oceanborn

Ova objava ima 2 komentara

  1. istancano prozivljeno i izneseno. pjesma ima neku old fashioned patinu u izrazajnosti, ali ne gubi na modernosti (postmodernisticka avangarda, rekla bih ja, nakon laganog umora eksperimentima) i suptilnoj inovativnosti taman da iznenada na momente otvoris usta. bravo, oceanborn!

Odgovori

Subscribe without commenting