[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Ovog puta mislim nećeš pokleknuti, zlato,
spletkama i nasilju svih vragova
koji mnoge sklone od mene su protjerali.
Duboko sam već zaglibila u blato,
a u njemu bezbroj uništenih tragova,
samo zloban smijeh onih što bi zvjerali.

Tražila sam onog koji ljubi me iz uvjerenja,
sretnika što ima vid od Boga i nebeski sluh
jer samo Bog me vidi istinito, čuje sve što treba.
Progoni su jačali do istrebljenja,
nitko se ne nađe tko bi imao taj duh
koji rođen je za zemlju, ali je od neba.

Ima svega, svakojakih ljudi, zabrana i prepreka,
razne duše različito naklonost pokazuju.
Još za neke odabrane molim Boga,
ali duboka je, ledena mi postala ta rijeka
iz koje mi mnogi anđeli na tebe ukazuju,
da je moje mjesto pokraj srca tvoga.

Ne boj se, ja neću pokleknuti šarmu
bajnih morskih vila što su probile mi uši;
neću niti iznevjeriti životna si pravila.
Prije nego što podlegnem svome jarmu,
želim samo ponuditi život svojoj duši
jer sam u toj rijeci skoro se udavila.

Ne čudi se mojim provalama i sramežljivosti,
to je sve zbog nezgodnih iskustava,
i ne traži ništa više, a ni manje.
Bog je naš se dokazao u svojoj darežljivosti,
Bog se drži svoje riječi, svoga Ustava;
Bog nam daje život, a ne prazne sanje.
‎ponedjeljak, ‎11. ‎rujna ‎2017. 04:43:42

Odgovori

Subscribe without commenting