[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

nekoć sam pisala o nadi

o sreći što ćemo ju zajedno gradit

o danima pod suncem provedenim

o noćima našim zagrljenim

 

o odsjaju iz tvog oka

i treptaju srca moga

o inspiraciji što mi daju riječi tvoje

i o tome kako se osjeća srce moje

 

sada što osjeća, ne želiš znati

k vragu , ne želim ni ja

a što drugo da ti kažem

moje srce, moja tuga

 

moji snovi, raspadnuti

moja glava, prepuna

sama pomisao, toliko boli

jedan svijet u ruševinama

 

voljela bih da mogu samo stati

i da me više nije briga

ali taj osjećaj , još me davi

odlazi moja zadnja prilika.

 

smiješno je reći zadnja

u ovim mojim mladim godinama

al ako sam ikad išta  vjerovala

to je da smo ljubav dijelili

 

sada dijelimo samo tugu

ti jedva čekaš kad ćeš otići

put će te odvesti i upoznat ćeš drugu

i doživjet ćeš stvari , koje nisi htio tu

 

nemam izbora, ništa mi ne ostaje

samo da ti poželim sretan put

koliko god boli, neću te držat

toliko te ovo srce voli

i zato će te puštat

 

za kraj, a što da ti kažem

tužna je sudbina moja

al nedaj da te smete

takva ne mora biti i tvoja

Autor elly

Ova objava ima 6 komentara

  1. za kraj, a što da ti kažem

    tužna je sudbina moja

    al nedaj da te smete

    takva ne mora biti i tvoja!
    Ma ne brini ništa elly
    mene ovo i veseli Gle:

    Čitam te ko’ knjigu Paulo Coelho

    Čitam te ko’ knjigu, dragi moj, Paulo Coelho.
    Pišeš, ništa komplicirano, malo ovo, malo ono.
    Ništa teško, za provariti, sve je samo – predjelo.
    Nekoliko likova, sto stranica i zarada – pro bono.

    I meni, želio si, zamagliti, s romanom „Alkemičar“:
    „Stari moj, trebao bi s lakih riječi prijeći na djelo.
    Stari sam ja lisac, da bi me smotao jedan „komičar“.“
    Da si malo bolje posložio, dobio bi Nobelicu, zacijelo.
    Moraš se opustiti i pričati priče – istinito- i krvavo smjelo.

Odgovori

Subscribe without commenting