[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
I eto godine prozlaze u samoći, nadanjima, čekanjima, a gdje smo mi u svom životu?” Srce, kuca li?” Sumnjam….

 Čujem samo korake kako prave buku i ne znam kad je moje srce malo jače zakucalo…
Znam, nekad strepiš kad spominju srčane napade, jer ono ipak postoji i čuva se tim istim strahom, a ti bitango, što kupuješ ljubav –  umjesto svoju da dajes?!!!
I teći će tako jos godina i život, bojim se, a ti ćeš ostati sićusan pred svjetom u svojim  srcem kada vidiš kako je malo. Pa zar da umre tako, bez nade, bez sjaja??!!!
Da… Trebalo je tako da se desi… Ali moglo je malo i da proplače i da ga neko dotakne i nekog ono da dotakne, pa da se malo i uveća prije nego se dočepa VEČNOSTI!

Odgovori

Subscribe without commenting