[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pošao sam jednom neke riječi da ti skladam

redove da preuređujem

rime premećem i usklađujem

naslađujem se i nadmeno se nadam da

-napisaću ti pjesmu.

Bio sam svjež kao maglovito praskozorje rosno

osvježen rosom zornih misli o tebi

oprašen prahom magličastih slova

što kao supernova blještale su željom

– da napišem ti pjesmu.

Nespretno pleo sam splet riječi po tvojoj mjeri

mjerkao opseg do kojega te volim

prepravljao stihove, križao strofe

i većinu te katastrofe, ploveći vremenom naslućivao da

-teško ću ti napisati pjesmu.

Danima nadahnut, a beskrajno bezidejan

izmastio sam mastilom sav iscrpljeni papir

stao sam bez daha i bezdušno gnjevan

spreman da pokidam stranice

gdje ležale su ranice, bolne do krajnje granice

što moje riječi nisu dostojne

– da napišu ti pjesmu.

Klonuo sam premoren i spavao dugo

i ništa drugo zadugo ne bi bilo važno

da me nije snažno probudila  misao

nagrizajuća kao savjest, duboka kao nesvijest

a zapravo je bila samo podsvijest koja dolazi

kao vijest:

Da obustavim trenutna maštanja i ludorije pjesničke

i besmislena švrljanja po debelim sveskama

da moram naći te u djelu, a ne u selu površnih poema

da grli me trema dok ljubim te

živu

toplu

stvarnu

i moju.

Ja moram da te nađem!

A ne da ti pišem pjesmu.

Otriježnjen shvatam:

Nikad više ni pokušavati neću

-da napišem ti pjesmu.

Autor arenas00

Živim u Bihaću, BiH.

Odgovori

Subscribe without commenting