[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U meni se bolest ponovno budi,

niče žmarak što me nekad skoro ubi,

i žeže oganj groznice moje biće.

Sljepoočice gore,

srce zvoni u glavi

i teški maljevi se među sobom bore,

koji će prvi da me odalami,

koji če skončati muku.

Preznojavam se preko volje i mjere,

gadni dani, trulo vrijeme, teško breme,

zmajevi se igraju lovice,

vatra svuda talani

i sumporno jezero vija gvožđe.

Ključaju u meni posljednje snage,

ali zvijer iza raspuklih zidina

zadržati ne mogu,

u meni vriju kotlovi bijesa

i lome se kartijade;

slile su se misli,

a glava tijesna,

prsnut će iz mene stotinu krijesa.

Preplavila me stara bolest,

magma mrzovolje i užasa,

sumornost, zlovolja, nujnost,

njene su zlatne dijademe

i duša mi je puna čemera,

a srce neke nepoznate tuge.

SPIRITUS AUTEM IN FIRMA

CARO PROMPTUS EST.

Ništa me na svijetu ne veseli,

dozlogrdilo mi, dosadilo mi,

dojadilo mi, dodijalo mi

živjeti.

Dok fjaka po žicama volje udara,

dojadilo mi je,

dosadilo mi je živjeti,

nigdje pobjeći ne mogu,

jer spleen je jači od radosti i planina dionizovih poklada,

ali zato će poteći,

poteći mlijeko slatke krvi poezija.

Odgovori

Subscribe without commenting