[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ponekad težim proći kroz vatreni krug

kao što su nekad morali to činiti lavovi,

uvijek težim vratiti neki stari dug.

Ta, čemu služe maske i balovi,

 

cirkusi razni i drame spaljivanja

nego ubijanju grijeha i psiho-seansi

kako bi došlo do samoraščlanjivanja,

kako bi duši nastupili transi,

 

gubitak tereta što ga nose sužnji

koji o slatkoj slobodi sanjaju

jer se uvijek osjećaju bar malo dužni

što se kumirima klanjaju.

 

Tada krećem naciljati prostor

unutar svojih vatrenih baklji

i zaći barem u neki otvor

gdje bi se grijesi malo razmakli,

 

ali u tome olakšanja nema

makar i svalim svoju krivnju

jer se već novi obruč priprema

i tada samo gomilam kivnju.

 

Tako živim u nekim ciklusima,

iz ljeta u zimu, iz dana u dan.

Obruči se oko mene čine sve užima,

a bijeg mi postaje težak i mučan.

 

Bog mi govori da ne moram mrijeti,

strpljivo čeka, zove i tješi.

Ja Mu predajem tada svoj teret kleti

da ga ponese, da me odriješi.

26.02.2015. 08:14

 

Odgovori

Subscribe without commenting