[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Stao sam i gledao…

ljude…

otrovane osmijehom –

neiskrenim,

ugušene brigom –

apsurdnom,

otpadnike i velikane –

u istoj kanti

društvenog otpada…

i uporno ne vjeruju

kako vjeruju –

i uporno bulazne

iste riječi,

iste tužaljke

djedova svojih,

isti plač

ostavljenih

starih majki,

iste hvalospjeve

praznovjerja i

placebo sljepila…

i smijem se,

urličem –

u sebi-

i kada žeravica

dana gasne,

sklapam (možda) oči

i sutra, s povezom –

pridružujem se

stoci

na ulicama.

Autor antherak

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting