[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Lijepo su mi govorili da prije nego što pođem, okrenem se,
Bar još jednom malo drukčije pogledam oko sebe, da malo više udahnem
Naš čisti vazduh i da se pustim na onom starom polju, ne bi li
Zajedno s vjetrom i kišom udahnula snagu svoje ranjene zemlje.

Govore mi, osjetiš li kako u njoj mira nema i kako ta nikad ne spava?
Da li si čula svoj korak, kako joj ponekad teško padne kao udarac?
Ali gorda je i ne plače…

Da li si čula kako u prašini koju digneš za sobom, svaki put pusti svoje uzdahe,
I kako ti se pokoji put na licu zaustavi?
Zanoći tu jednu noć dužu, i osjetiš li, kad ti se u oku ponekad zagubi…?

Onda čeka svoje vrijeme, znaš li?…
Kad će zaplakati kad je konačno pustiš iz sebe da ode…

Autor milanak

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting