[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U vedrom proljetnom danu
Mladi  i zaljubljeni hodamo
Obraslim livadnim puteljkom
Držeć se za ruke – Smrt i ja.

Njena slabašna sablazna ručica
Jedva da se osjeti pod mojom
A ispijeno joj blijedo lice
I crnu kosu tetoši vjetar.

Hodamo tako, ne govoreći ništa
Svijest puls smiruje, srce miruje
Gledamo se…
Pa skrećemo poglede
Na pčele što zuje
Na trave što se njišu.

I žudimo za istim, ne govoreći ništa
U hrastovoj sjeni ležat ćemo sami
U intimi hlada poljubit ću je tada
U crne, crne usne
Koje dah oduzimaju.

Posted by Prometej

This article has 8 comments

    • istina ljube, valja se pripremit za taj momenat – oslobađanje okova.. na kraju krajeva.. svi je mi poljubimo.. neko sa strahom a neko s prihvaćanjem zbog kojeg čitav svit na tren zastane i ostane na dvi mogućnosti: tome se diviti il stiditi 🙂

  1. Rekli su mi da sam sačinjena od straha, uočavajući motiv grijeha i krivnje u mojim stihovima…

    Tvoje..

    ‘I žudimo za istim, ne govoreći ništa…poljubit ću je tada
    U crne, crne usne
    Koje dah oduzimaju’

    Otvorilo je kutiju..

    P.S: Ostaje mi samo jedna mogućnost 😉

Odgovori

Subscribe without commenting