[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

Ja živim život u ovom šarenom svijetu isprepletenom lažima,željama,znatiželjom,pohlepom,ljubavi,osmjesima a sve ono što je dobro hrani me…koga hrani?!! Kročim nekim utabanim stazama

razuma i trudim se ne izdvajati iako je to često teško kada vidim robote programiranih umova na koji način funkcioniraju i žele,vape i kukaju za nekim vrijednostima koje su meni tako strane..

Stalno s ljudima a tako usamljena kao Crusoe na otoku,kao Columbo u potrazi sam,želim otkriti neku dubinu,smisao vrtloga naših života i želim pjevati i plesati na kiši..

Svaki život koji dođe na ovaj naš čudan svijet je prazno platno po kojem njihovi roditelji slikaju i pune,pune..u nadi da će taj život biti nešto ispravno,kako svi kažu da bi trebalo i onda se nađem u sobi punoj istih nesretnih ljudi koji čeznu za odobravanjem drugih ..ne!!! Bježim…i želim biti slobodna,želim biti ja..svoja..

Sanjam vjetar u kosi,ronim u dubine smiraja gdje mogu komunicirati s ribama koje me promatraju jednoličnim ritmom  a ja se smješim očima..

Zašto baš ovaj planet,svemir kad ih sigurno ima bezbroj…toliko pitanja a tako malo odgovora! No kiše nema više,sada umjesto da plešem na kiši pijem vruću kavu i nasmiješeno se spremam baciti u snijeg i praviti anđele u njemu..bijelom,neokaljanom,hladnom a potom pod dekicu i dobro se isplakati uz film pomajka..smisao života??? Neznam ga. Ali namjeravam živjeti,voljeti i smijati se svaki dan…barem su zagrljaji besplatni

Autor servus.nomercy

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. Love is the cure :)

Ova objava ima 4 komentara

  1. Zašto baš ovaj planet,svemir kad ih sigurno ima bezbroj…toliko pitanja a tako malo odgovora.

    Kod mene se ponekad, ali jako rijetko i vrlo snažno, javlja baš ona neka nazočnost bitka, postojanja, pa sam to i napisao u jednoj pjesmi: “Ako smo već tu, onda je strašna spoznaja da smo tu i morali biti.”

    Nakon tog osjećaja, učini mi se da je to još samo jedna varka uma, i da se tako vrtim u krug. Ali, to nema veze sa sudbinom ili vjerom, nego nečim što ne mogu dokučiti.
    Sloboda me više ne opsjeda jer znam da je ta riječ nekako svečano prazna i neostvariva. Mislim na onu unutarnju slobodu.

  2. Biti solo putnik uz opasnost da se izgubimo putujući ili biti sljedbenikom dobro organiziranog čopora utabanih staza, te istovremeno postati zatvorenikom nametnutih nam gabarita?
    Margina ili okovi…pitanje koje sam si često postavljala i dosta pisala o tome.
    Odličan tekst! Veliki pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting