[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dvadeset mjeseci dug je život, ništa novo nikada ja tebi nisam rekla;

dvadeset mjeseci samo jedno želim, voljeti tebe i nastaviti tako dalje.

Od te želje ja sam najviše zbog tebe svega neopipljivoga stekla,

sve nevidljivo, odbačeno i prezreno, moje srce tvome srcu šalje.

 

Nisu moje rime za tebe jer ti jako dobro znaš o njihovom porijeklu.

Ja samo pjevam da bih sebi obilježila datume, i da nađem izražaja

za sve ono što me slutnjom čini koja tako često snažno sva odjeknu

da joj snage niti broja ne znam, toliko je obilata, puna sadržaja

 

kojega opisati ne mogu pa se zato guram na blogove i među pjesnike.

Svako toliko u meni se slavlje stvara jer ne mogu drugo tebi reći

nego istu zakletvu ponavljati i poslati ponekad tebi namjesnike

da ti darove podlože, da ti staru istinu potvrde. Mostove ću prijeći

 

koji vežu nas; uvijek staza prema tebi vodi koju stvara Svemogući.

Ne mogu odglumiti čednu, svagdašnju i vjernu udovicu koja nosi

dvije burme na prstenjaku lijeve ruke; niti otmjeno ja mogu ući

u sve lokale i hramove, na sva mjesta doći jer se ničime ne ponosim.

 

Tim je veće moje blago kakvo ne vidjeh nikada, ni kod koga.

Moje ruke pune su prstenova slutnje i narukvica koje klize

pa ih često namještam po volji, moram budno paziti na zloga

koji jedini mi blago moje čezne krasti. Često činim analize

 

i prekopavam po sebi, samo da zadržim i sačuvam ovo mnoštvo

nakita i jedna ogrlica uvijek meni stvara radosnu pomutnju

kada je dodirnem, provjeravajući često da li još mi resi uboštvo

u kojemu zahvaljujem za sve što jesam i za moju dragu slutnju.

1211      0145

Odgovori

Subscribe without commenting