[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Slutismo i ti i ja, jeziv krik bijelog labuda,

ono što nas spaja, ne postoji više, ne vjerujem u čuda.

Ja sam nekada vjerovala u sudbine prst,

ali kada tuga naiđe, svaki čovijek nosi svoj krst.

Ne dijeli se tuga na dva djela, kao sreća sva,

već i kada izgubiš sve, ne plačeš, jer ništa se ne vraća.

Tako ni naša sveta ljubav, krunisana suzama i boli,

kuma bila nam je patnja, a kum, biće što ne zna da voli.

Šta će sutra reći svijet, kada samog te vidi,

ti namjesti osmjeh, i lice neka ti se ne stidi.

Slutismo i ti i ja, crvenu kap na bijeloj puti,

i shvatismo da u jednom cvijetu i nisu svi ljudi.

Svaka ruža ima korov na dnu, i oštar trn,

kada prijatelj nije tu, i plavi galeb postane crn.

Ne pada kiša ova zbog nas dvoje, vjeruj mi,

zaslužili drugi ljudi su, da budu voljeni.

Ti i ja smo već svijeta dva,

sa nama svaka istina postane tajna.

Slutismo i ti i ja, grizlo se srce jedno,

ono što nekoga spaja, nama ne bješe sveto.

Zato idi ti, za tobom ću i ja koračati,

jedno bez drugoga, ceh ćemo plaćati.

Ako te i upita neko, šta se sa nama desilo,

reci slobodo, ništa skupa nije nam se dalo.

Miris ruže neka te nosi, i mokre staze nevjernika,

dok budeš slušao u daljini, stihove lošeg pjesnika.

Na putu tom, slutismo nesreću, srce to zna,

i moje je tako drhtalo, nije imalo izbora,

jer se krug hrabrih ratnika, pred nama vješto zatvara

Autor mima

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting