[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ljudi su kao zbir navedenog u naslovu. Hladni, bijeli, debeli i šuplji, ponekad. Neki se pamte za života. Zidovi. Kao oni požutjeli, među kojima je ležao Još jedan, ne žut, već blijed i vječno nijem ćerpič Dok su ostali bili farbani slanom tekućinom sa krovnih prozora.

Pamte se i zidovi prve ljubavi. Šareni, cvijetni zidovi. Žbunasti zidovi.zidovi povremenih svađa, i na kraju, Veliki zid.Nerijetko smo okruženi zidovima. Nerijetko poprimamo njihove osobine. U vlastitim konstrukcijama, sa zidovima oko nas. Zid je prijatelj i neprijatelj ljubavnica. Brat i sestra. Zid trpi i šuti. Kad treba i kad ne treba. Šute zidovi kafana, dok žubori bunovni govor aparata za kahve.

Esperso, naravno.

Čovjek nikako da pobjegne od četiri zida.Čovjek bi nerijetko da je plafon. Neka se postavi taj isti čovjek, koji tako želi U jedan meditativan, ležeći položaj, i neka sklopi oči. Između svoja četiri zida. Zatim neka polako, al vrlo polako Rasplete trepavice iz zagrljaja, i neka se ne zaprepasti Bjelim otkrovenjem pred očima, to je samo, ZID. Zazidani vlastitim i tuđim zidovima, za života. Dok se jednoga dana svi ne sruše, prije li nego uzmemo čekić u ruke.

Zašto prije toga ne birati vrata, ne željeti biti vrata, ili pak prozor. Prozor je moj izbor, jer vrata možda vode do nova četiri zida.

Autor Adem Garić

Ova objava ima 9 komentara

  1. pa imam osjećaj da si u prvom dijelu zamjenio ulogu zid- čovjek

    imam osjećaj kao da spominješ meditaciju, barem se meni tako čini
    prvo čovjek mora srediti sebe da bi promijenio svijet

    meni isto pjesma u početku teška, bolna ali na kraju baš taj prozor vežem sa slobom, bijegom, tko zna što

    eto nešto ti ja napisao
    pozdrav
    SFD

  2. Da bi spustili zidove drugih, prvo moramo riskirati i spustiti svoje, pa možda netko drugi isto spusti.

    Klaustrofobija me uhvatila na zadnjoj rečenici. Baš sam se naježila.

Odgovori

Subscribe without commenting