[Ukupno:2    Prosječno:5/5]
U mislima se drven konjić njiše

i plišani medo bez jednoga oka,

u praznoj duši budi se sve više

i tuga i sreća, nostalgija duboka.

 

Na tavanu starom punom prašine

zaboravljene uspomene ćame;

dječji glasovi usred tišine

sve jače dopiru odnekud iz tame

 

Dok koračam po škripavom podu

slike djetinjstva kao sjene prate

što uvijek iznova dođu i odu

da jedno bezbrižno vrijeme vrate…

 

I napuštam tu daleku ljepotu

prepun čežnje i sreće  i sjete,

a kad sve vene i `mre u životu

u meni se probudi uspavano dijete

Autor Sani

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting