[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ti ne znaš što si sve u životu propustio, prijatelju moj.
U gradu si živio i nikad jutrom ranim nisi osjetio miris svježe pomuženog mlijeka
kako cvrči na ognju, uz mokro sijeno i dah kravice koja preživa u blizini.
U nizini si uvijek bio i nikad osjetio nisi miris pinija gorskih i čuo zvuk divokoze
kako tapka rogata nedostupnim stijenjem nad planinskim vrletima.
Na kopnu si život proveo i nikad nisi udahnuo svježi oceanski zrak
prepun slanog ozona i treptanja fosfornih planktona.

Nikada noću nisi opijen pratio marijačije koji za svoju dušu
sviraju bajkovitim trgovima Mexica, niti te škripava rikša vozila
tajnovitim ulicama Singapore-a i Hong Kong-a.
Nije te Šinkansen nikada proveo Japanom, a Maglev-iti vlak odveo brzinom
svjetlosti do aerodroma u Shanghai-u.
Nisi se nikad vozio ćirom starim davno ukinutom uskotračnom prugom Dubrovnik-Sarajevo
i na svaki uzvik TUUNEEEL! zatvarao prozor kupea, da ne ostaneš crn od
od ugljenog dima parne lokomotive, ti i čitava zakuska na stolu odjeljka
koji strogo miriše na češnjak, sušenu šunku i kobasice.

Nisi vidio gradove na obali Čilea u kojima je kiša padala zadnji put prije 100 god
i gdje zgrade nemaju oluke, ulice odvode za kišu, a kišobrani su kao rijetki suveniri
iz egzotičnih krajeva.
Nisi prijatelju uskakao naglavačke u taxi na izlaznoj porti Victoria Dock-a u Bombaju,
da izbjegneš malene “No mama-No papa” prosjake, da te ne očerupaju kao piranhe
do kosti u trenu. I nisi vidio bombajske trotoare pune beskućnika, kako spavaju
naredani kao svježe soljene sardine bezbrojnim ulicama golemog grada.
Nisi nikad spašavao živu glavu iz opće tuče u  lisabonskom Texas street-u,
nakon što si se bio opio tugom slušajući čeznutljivi Fado, tri bloka dalje prema luci.

Nikad s pučine nisi vidio veličanstvenu bijelu kapu Fuji-a u Japanu,
ni tamnu sjenu gordog Mount Apo-a na Mindanau.
Nisi nikad brodom ploveći uz rijeku Hudson prošao podno
visokih sjena kasnije tužno srušenih nebodera blizanaca NYC-a.
Niti si prolazeći Bosforom osjetio neponovljivu atmosferu i svjetla
Istanbula noću i čuo kakofoniju molitvi sa bezbroj minareta iz Europe
i Azije istovremeno.
Nisu te ustave Velikih jezera i Panamskog kanala bezbroj puta dizale u nebo
i spuštale natrag u more, da bi mogao opet prolaziti Sueskim kanalom
i obilaziti rt Dobre nade sa nadom da ćeš izvući živu glavu na malom brodu
u velikoj oluji.

I nikad nisi upoznao čežnju pomorca za domom i voljenom koja čeka,
neizrecivu radost ponovnog susreta i tugu pregolemu neumitnog odlaska
na novo putovanje.

Nikad nisi vidio prijatelju Zemlju iz svemira, zaviri duboko u beskrajne
ponore svoga srca i vidjet ćeš je u njima,
čitave Univerzume ćeš vidjeti
i ljubav ćeš spoznat i Boga upoznat,
prijatelju ti ne znaš što sve u životu propuštaš…

Posted by Pjero Marinov

This article has 4 comments

  1. Dragi Pjero…ovo je bio doživljaj,čitati ovaj tvoj prozni uradak.
    DOŽIVLJAJ…
    Odveo si me u svaki taj dio naše predivne Kraljice Zemlje.
    Zamirisalo mi svježe mlijeko,slani oceanski zrak,češnjak.
    Moram ti reći da si me primio za ruku i poveo me tamo,i osječam se ko da ništa nisam propustila već kao da sam sve to s tobom prošla.
    Hvala Ti na tome.
    Divno je bilo putovanje,iako je kratko trajalo.
    Ogroman pozdrav šaljem 😀

  2. Runi draga tuga je na površini samo, zaviri duboko u beskrajne ponore svoga srca.
    Ima Maksimiliano materijala bar za još jedan ‘put oko svijeta za 80 dana’
    Srceko niti jedem niti pijem, samo od prekrasnih tvojih komentara bivstvujem.
    Prezahvalni pozdrav moj primite najdraži ljudi

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting