[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Škrti smo, ljudi, kao i ovo more,
kao i ova zemlja što nebu sliči;
pohlepni, sebični ili još gore,
kao kukavičluk što se bogatstvom diči,

a ne svime u ime čega se straši i pljačka.
Za slobodu, u ime humana napretka,
protiv gladi i za djetinjstva nejačka,
ili barem za dva, tri medijska retka.

Kriminalac biti, kakve li časti,
u zavisti građana trulih sustava
gdje se ne usuđuju bilo što ukrasti,
a dobivaju packe i raspad ustava.

Jadni smo, ljudi, a priznati neće
ni dijete da sebe krvavo gubi,
ni društvo u kojemu nema sreće,
ni onaj koji se zlatom sljubi.

I u tome sva nam pravednost leži,
svak se osudi kada prozbori,
kada od svoje stvarnosti bježi
i kada ga savjest više ne mori.

Bježimo, zečevi poretka loša,
jer tamo nas čeka prelijepa mrkva,
sočna od želje svekolika ološa
i što nam tu treba Kristova Crkva.

Što su nam potrebne nagrade, laži,
ljekovi, čipiranje ili mobiteli
ako ne čujemo Boga koji nas traži,
koji nas jedini od života odijeli?

Lijeni smo mozgovi i lijenih smo crijeva,
zaspali kao nevine trnoružice,
a samo gorčina u nama sazrijeva;
to zemlja je i to su te naše vibre i žice.

Kažu da istina dođe samo pred smrt
i da su posljednje riječi žalost i očaj,
a čitav je život čovjek lijen i škrt,
tako puno vremena da se stigne u raj.‎
petak, ‎27. ‎listopada ‎2017. 18:45:05

Ova objava ima 2 komentara

  1. Ah, tako je kako je. Jedino što možemo je boriti se u svom okruženju da se stanje promijeni, prvenstveno mijenjajući sebe. I naravno, molitvom.
    Btb
    🙂
    Pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting