[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Žurim između kamenitih međa

u dno planine pod snježnom kapom

svibanj je to,dan pred Duhove.

Pijem zvuke kretnji i mirise vriska.

Uzdišem na očevu grobu.

U staroj škrinji svete slike i

ostaci lovora od neke kotonjade

pomiješani sa lavandom

iz džepova težačkoga odijela.

Milosnost me pronalazi,

ređam zrna krunice na stolu

gruba ruka mi ovlaš

dirne kosu

kao lahor iz kostelje.

Pričali su mi,pape moj,

kako iz škrinje stare

sklanjaš sjećanja bolna,

veselja ulijevaš,

sreću djetetu stvaraš zvjezdicama

i iskrama odlazak prikrivaš.

U svanuće dan nakon sahrane

vidjeh te pokraj kreveta

lijepa,mrkla tena u omiljenoj košulji

pokrivaš me i za posljednje

zbogom cjelivaš.

Duša mi je preplavljena,

dobrostivim osjećajem darivam

tišinu u hladu čempresa,

a onda kradem tvoje pritujene tuge

i puštam suze slobodne niz obraze.

Ušiveno zrno krunice u podstavi

vjenčane oprave pridržavam dlanom

dok se sa tvojom sjenom u traku svjetlosti

ne sretnem.I opraštam si odlazak.

Autor pervan

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting