Skitnica
Zima je hladna.koru od leda stvara,
svako živo biće na toplo se zatvara.
Uz puteljak snježni,tragovi stopala.
Zgrčen na nekom,odbačenom ležaju,
figura neznana,stišće se i spava.
Spodoba ,teško je prepoznati.
Odijelo mu novine i stari odpaci.Glava,
prekrita kapom,rupama išarana.
Nogama mu vire prsti,ne griju ga,
čizme stare, ni čarape poderane.
Pored njega ,ugljeni ostaci,
nekad zapaljene vatre.
Poluprazna boca iz džepa mu viri,
nesvjesno je prsti u snu stežu.
Njegovo blago ,jedino blago čuva,
da poput njega,neukradu ga ne odnesu,
ta sa tim krv kroz žile grije,
zloj se sudbini u brk smije.
Kad ne spava,pogledom u nebo moli.
Ti Svevišnji,na prostranim poljima nebesa.
Ti što u svojim rukama,držiš sudbinu svijeta.
Večeras o samo te molim,da mi ako možeš,
podariš toplinu kreveta….
Da na čas ugledam,toplo ognjište doma,
što imadoh nekad,sad uspomenu stišćem,
u ovom toplom srcu,hladnoj zimi.
Sutra zatvori mi oči…
Zaustavi grudi da mi dišu…
No zalud molitve,hladnoća mu kosti lomi.
Jutrom se njegovo srce slomi……
Skutrenoj figuri,godinama čestog gosta.
U Zagrebu ispod zagrebačkog mosta.
zapaljene
Jad i bijeda današnjice, pogođeno u centar, devastirani čovjek, izgubljen bez nade, ali s vjerom, s njom uvijek, s njom i zamire odlazi na polja gdje nema boli, laži, podvojenosti, odlazi tamo gdje više nema patnje. Skršeni čovjek, izvrsno gorski potoče. L
hvala ..nažalos naša istinitost,ne tako dobra.
za lektiru
Tezina bozija.