[Ukupno:5    Prosječno:5/5]

Završila je zadnja pjesma

igla škripi, struže po ploči,

negdje između jave i sna

ja bdijem u zagrljaju noći.

 

Dok u mraku dogorijeva svijeća

i plamen sve slabije plamti

pitam se – zar mora da se sjeća

nekoga ko više i ne pamti

 

Gledam čašu poluispijenu

kao da u njoj odgovor leži,

na zidu vidim samo svoju sjenu

dok misao svaka u prošlost bježi

 

A prošlost je završena pjesma

mada uvijek iznova se vrati

da dušu dira kada nema sna

baš onda kad prestane da pati

Autor Sani

Ova objava ima 6 komentara

  1. Fino… Gramofon, svijeće… I tu je prošlost sa svojim sjenama, u zagrljaju noći, baš do samoga kraja kada će i pjesnik prestati da pati… Pa iznova… Krug sjete i patnje, ringišpil uvidjanja, trajanja u bolu, uvidjanje stvarnosti ljubavne i svih sjena koje se vrte oko ljubavi… Čas se čini: i nije bilo prevelike ljubavi, čas prevelika ljubav nesnosno boli, ili ljubav je nemoguća ili je previše očigledna. Tvoje pjevanje (zbog tih noćnih atmosfera) me donekle podsjeća na Edgar Alan Poa. Eto, to su moji utisci. Pozdrav! Milenko.

  2. Sani, trenutci sjećanja koji pjesnika inspiriraju stvarajući tugu i bol, a ti si od njih ispisao vrlo lijepe, slikovite i emotivne stihove tuge koja se osjeti kroz svaki stih.

    Lp!

Odgovori

Subscribe without commenting