Sjena

[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Zarobljena između ljubavi i želje, prepuštena vihorima ludim
ponekad lebdim.
Oblacima prstima svojim mrsim bijele brade
onda me zbaci u prostranstva daleka, oluja silna, nemila.
Ne znam gdje mi je početak, a gdje kraj…
Dok tražim izgubljenu sebe, dok tjeskoba u venama teče
dok ljubav osjećam kao trnce, a ljutnja me proganja kao prpošni leptirić.
Dok vrištim tišinom i ubijam u sebi gnjev
želim mudro ostati sabrana…
U noći gdje kap iz oka je vidljiva u oceanu tuge,
gdje svaka riječ je zadnji trzaj, a udah čini ne smiljeno zadovoljstvo.
Dok lomi se duša poput stakla, reže i krvari,
dok bilo kuca tiše, a odzvanja kao zvono s crkvenog tornja…
Slabašna tražim utjehu u samoći,
bolesno zarobljena u samoj sebi…
Dok čekam bolje vrijeme, nove grijehe i stare ljubavi
već me pomalo i nema…od jake žene ostala je samo sjena.

Autor manuela

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting