[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

“…Vjerojatno sam osjećala da me ti možeš vratiti na početak,pre početka mene same.Na onu iskonsku pustopoljinu gdje su sve dimenzije preslikane jedna u drugu i gdje susrećemo sebe.U tebi sam prepoznala dio moje vječnosti i za njega se vezala krvavom posteljicom snova da se nikad ne odvojim,da se nikad ne rodim iz njih. Bar ne u ovu stvarnost.Hodala sam tobom kao predjelima duše i čudila se koliko mene ima na svim tim raskršćima i zbog toga voljela te još više.Jer sam znala kojom god stranom krenem da ću opet sresti upletene nas dvoje u fino tkanje sjećanja na sadašnjost. Nisam bila sigurna da li si izašao iz mojih buđenja ili su moja buđenja proizašla iz tvog sna,jesam li doputovala iz zemlje zvane Zauvjek da te povedem sa sobom ili si me ti doveo iz beskraja da ti budem putokaz za povratak. Ne znam.

Ali znam zašto sam te voljela sve ove godine.Jer si me konačno vratio.Tamo gdje mi je mjesto.Tamo gdje me ima najviše – meni.Da opet budem cjelina iz koje sam se izdvojila i otpala kao kamičak nošem svemirskom silom koja ne priznaje zemaljske zakone fizike.Samo zakon želje.I upornog čekanja.Na brisanom prostoru zvanom ljubav.

A mogla sam saditi perunike u svom vrtu  i nikada ne znati koliko mogu da te volim.I da u mračnim ćumezima mojih misaonih ispljuvaka sagradim oltare preuveličavanja i da im se molim svakog dana,redovito. Mogla sam proputovati sve svjetske sporedne puteve koji vode na kraj ničega i da se vratim istim putem i da nikad ne saznam da te nisam izgubila.Samo sam pribjegla plitkom zaboravu kojeg je isprala obrnuta struja tuge.A vraća ga svaki pun mjesec. Mogla sam i odrasti i pustiti trnje  oko usnulog djeteta u meni,da zauvjek sanja svoj autistični san koji se ponavlja kao igra pijeska u pješčanom satu.Sve je u meni vrištalo i zvalo te bezimenom snagom potrebe da volim i čekam razloge postojanja.Nezaštićena ne kiši pod nepoznatim nebom stajala sam sa molitvom u zatvorenim očima. I bila sam smirena kada sam te našla,kao da je oluja u meni našla svoje uviranje u spokoj,rijeka svoju razlivenu deltu i širinu mora da se raspline u njoj i nikad se više ne vrati u skučene obale jednine.Bio je to neobičan kod sreće,oplakan zbog žaljenja nad propuštenim prilikama.Mogla sam od svih tih propuštenih prilika da osllikam ukrase od stakla i okačim na prozore ne bih li ulovila dugu i zatvorila je u njihovu staklenu nedokučivost. To je bio početak sjećanja.

Ima tišina koje ne treba remetiti i riječi koje ne treba izgovoriti.Treba ih pustiti da kao papirnati lampioni vise na vjetru nedostajanja.
Ne mogu da ti obećam budućnost,ali mogu sadašnjost svakog narednog dana. Rekao si da je lako reći,ali da treba izdržati.Treba.Jer možda zaista nađemo tu dugu koja će nas čekati da prođemo ispod nje i postanemo sami svoji pratioci kroz univerzum misli.Da,lako je reći i znam da ti ne mogu pružiti ništa osim riječi.Jer možda je lako proniknuti kao trava i kao bršljan do tvog srca,ljuljati ga nježno u kolijevci od obećanja,ali nije nam dato da budemo od krvi i mesa,od dodira,mi smo samo san jedno drugog i sami svog.Lako je reći.da.Ali je teško to spoznati i sa tim pomiriti sva nadanja.U našem su prvom susretu bila pomirena sva potrošena sutra i izgubljena jučer.Kao da si primio sva pisma koja ti nikada nisam slala i kao da sam čuvala sve poljupce i dodire kojima me nikada nisi dotaknuo.Kao da su se vratile u korita sve  razlivene rijeke i dobili boju lanjski snjegovi.

Trebalo se desiti. Jer kako bi znali da život ima i drugu stranicu, onu koja se lista kada ostanemo sami i nedorečeni sa teškim teretom tuđih nastojanja i očekivanja.Kako bi znali da možemo prizivati duhove milovanja,naći beskraj u određenosti i smisao u besmislu,mir u nemiru i muziku u tišini koja para uši. Kako bi znali da postoje paralelne duše u kaosu svemira i čuvari vjetrova u paukovim mrežama.Kako bi znali da se nismo prepoznali?Imali smo hrabrosti da krenemo vlakovima koji stoje i nikada neće krenuti sa perona vezani neraskidivim lancima koje ni jedan očaj neće pokidati.Ni jedan očaj ni panika nisu tako jaki kao želja da budemo nečija sloboda.

Pokaži hrabrost da savladaš sebe,pa onda zakači sve te medalje vlastitih osmijeha na košulje propuštenih šansi jer ima nešto u tom sklopu Dunava i trava.Vrati se sebi kao što si mene vratio meni.Ne odustaj od nas. Imaj to nešto iza zenica prepoznatljivo samo meni,pošalji mi razglednice sunčanog dana,nađi me tamo gdje me nema i nikada neće biti jer ima me dovoljno na svim tim raskršćima gdje sam te oduvijek čekala.Samo ako hoćeš,samo ako imaš potrebu i želju da ne osvaneš već slijedećeg jutra običan i bez oblika prepoznatljivog samo nama,imitatorima sreće. Lako je reći,kažeš.Ali osim riječi ja ti ne mogu dati ništa drugo.Riječ može biti ključ  ako iza zaključanih vrata postoji ljubav.Ako ljubavi nema – ja mogu saditi perunike u svom vrtu i proživjeti dane i dane od recikliranih osjećaja,kao vrtlar patetičnih sjećanja na sadašnjost.

Posted by Antonia ( Nia)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting