[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dugo sam mirovala
u tišini sebe same,
u bolu utanjene nutrine –
koliko dugo, koliko još?

Ovdje sam među živima koji
ne znaju da su već davno umrli –
hodam u tišini s jutrima ranim
po obroncima zelenih brda,
po suncem obasjanom dvorištu,
ispod razgranate krošnje oraha…

Hodam u tihom, tek naslućenom sutonu,
koji se provlači  iza zida srušene kuće
hodam po noćnom nebu, ispod zvijezda

Šušti tišina…pucketaju misli
pod suhim grančicama spušta se noć…

Možda ću sutra izroniti
na nekom novom mjestu,
unutar sebe i osvanuti na
nekoj novoj razini postojanja
i privući neku novu planetu,
ili neko novo nebo, koje će
obuhvatiti moje misli i mene,
gdje se živi da bi se voljelo; sanjalo,
mjesto, gdje će svi biti živi i vani na suncu,
u svom vremenu trenutka, u oličenju
sebe samih i svojoj projekciji sebe.

I prvo posta riječ,
to Božanstvo što se
stvara u nama samima,
taj dah koji diše
umjesto mene,
i slika  dušu
na ovom papiru,
izvlačeći  onu tihu
noćnu sonatu
ostavljajući tragove
mojih koraka
i postojanja…

Ništa nije novo na ovom svijetu – pa ni ja,
ali je novo kako se osjećam
u ovom starom, istrošenom vremenu;
novo je  kako patim na stari način,
u jednom jedinstvenom, jednostavnom životu.

Ne smijem zaboravi disati,
u zanosu otvoriti oči i sanjati,
ne smijem zaboraviti
koliko traju sekunde daha
i sati bez  ljubavi i zraka
i kad svaka riječ pulsira u tišini
u svakom otkucaju srca…

Te stare nove niti, koje tkamo
iznova i iznova, spajajući niti
već znane, otkrivene, razgolićene,
prelijepe, tihe, bučne, nesebične,
strastvene, opake, posebne,
jedinstvene, nove stare niti ljubavi
proživljene,  a uvijek  iznova tkane

Tko se mijenja -mi ili ljubav?
Koja konstanta ostaje –
koja empirijska formula djeluje,
kako istražiti svijet, unutar sebe

Autor Tanja Tadic

Ova objava ima 1 komentar

  1. Hm..tko skuži sebe, shvatio je i postojanje svemira.
    Ono što je u nama samo je minijatura onoga oko nas, i u isto vrijeme preslika toga oko nas unutar tih naši minijatura…i tako u beskonačnost.
    Vrijeme je neumoljivo, moćno.
    Postojano i nježno širi svemir, i sa neopisivom lakoćom u svim smjerovima rasteže smisao našeg postojanja do trenutka pucanja – točke kad ćemo se rasplinuti u zadani program tkanja svemira i kao takvi zauzeti mjesto koje nam pripada u istinskom poretku kolopleta prostora, vremenena i njihove nematerijalne poveznice: onog što skloni smo nazivati ‘Božanskim’, pravdajući time očaj nemoći ograničenog uma i razuma, a zapravo odbijanje suočavanja sa Istinom.
    Ista ( Istina ), nije u našoj svijesti. Ona je u podsvijesti, gdje je zapisan početak jednog od Svemira, ovog koji je u nama…

Odgovori

Subscribe without commenting