Sjećanje
Sjećam se slike od prije desetak godina.
Stari orah, ispod drveni stol, roditelji i baka,
Sjećam se žubora po selu, plodnih ledina,
Na ulazu u staru kuću i onih šarenih traka.
U dvorištu poput nekog spomenika
Leži dobri hladni bunar prepun vode,
U spavaćoj sobi, par djedovih slika
Sjećam se štale, konja i rode.
Sada nakon tih dugih deset godina
Ništa više nije isto, baka već umrla odavno
Nema više ni plodnih ledina,
Nema dvorišta, nema ni šljiva, sve je ravno.
Al uđem ja u kuću na sporedna vrata,
Tamo na istom mjestu ona izgrebana šerpica
Iz koje me je nekad davno hranila bakica.
Tad se sjetim praga i svojih nogu punih blata.
Znala je baka satima sjediti na pragu tome,
Gledati dječačića kako hrani zečeve bijele
Nekom maramom bi sakrila vlasi kose osjedjele
Dok bi u krilu pričala priče unuku svome.
Onda se opet sjetim da je više nema
Da sada negdje drugo u miru drijema,
Pa požurim do njenog počivališta, gdje joj je mramorni kamen pao
Da barem jednom svog unuka vidi kako je odrastao.
Kad tamo gle čuda velikoga
Kao da je klesar znao da je njen miris ostao da se vrti
Na ploči groba mramornoga
Nije uklesao godinu njene smrti.
Znao je da će ona ostati živjeti u sjećanju,
Da ni stara oronula kuća neće pokvatiri sliku
Da će čak i uništeno dvorište sjećati na nju
Da se neće moći ni strani ljudi oduprijeti njenom liku.
Krasno!
al udjem ja u kucu na sporedna vrata..
divna ti je ova pjesma Nigel! veeliki pozdrav..