[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zarobljena u magli

Plavičastoga lica

Tek slabim trzajem

Odajem da sam živa,

Iako ne osjećam to,

Tek vrijeme što odmiče,

Ko sjenka

Kroz prste izmiče

Podsjeća me na to –

I ostavlja me da se gušim,

U grobu svojih sjećanja

Da počinem

I tamo zauvijek

I ostanem…

Autor mariposa

Ova objava ima 4 komentara

  1. Zahvaljujem na komentaru. Naime, možda se čini pomalo zbunjujuća pjesma, nelogična ali nisam htjela ”ocrniti” sjećanja, možda je tako ispalo, već zapravo ukazati na relacije i kontraste između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sjećanja poput duhova koja vučemo iz prošlosti, ugodna ili pak neugodna pa ih zato možda i doživljavamo poput groba, neke tamnice u kojoj smo zatvoreni i osjećamo da nema izlaza, zatim sadašnjosti te budućnosti (konfuzne magle iz koje ne znamo kako ili ne možemo izići možda upravo zato što smo još uvijek ostali zarobljeni u nečemu čiji se korijeni nalaze u prošlosti, u našoj svijesti i dok se sa time ne suočimo nema izlaza). Ukratko, to je bila neka osnovna ideja. Lijepi pozdrav

  2. Sjecanja su to…sjecanja.
    Zivot ide dalje…
    Iako ta sjecanja mogu biti ona lijepa koja na ugriju srce…ili ona koja nam ga ozebu…neka ostanu to…sjecanja.
    Svakim novim danom cinimo nova sjecanja…mozda ljepsa.
    Lijepo napisano
    Veliki pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting