[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
S vremena na vrijeme dođe neko veče

kad sjećanja pred očima lebde kao dim,

a kroz vene sjeta skupa s vinom teče

jer neko nedostaje u trenutcima tim.

 

Eh da je violina da svira mi na uho

i u mojoj duši bolno cvili, ječi,

noćas tugu nosim kao staro ruho

koju vrijeme tako sporo liječi.

 

Odavno više ništa isto nije

tek, probude se uspomene stare

i neka pjesma da me ubije

dok srce drhti sa žicama gitare.

 

A  utjehu ne donosi ništa ,

zalud klizi po struni gudalo

zalud  suza što u oku blista –

ljubavi, živote, nije nam se dalo….

 

Ponekad se beznadežno  ljubi

i srce vene sa lišćem što pada,

a ipak vremenom otvrdne, ogrubi

i da hoće više ne može da strada.

 

Ostanu samo ožiljci što sjete

da na  duši boljela je rana,

donesu spokoj godine što lete

al`sjećanja traju do zadnjeg dana.

Autor Sani

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting