[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Jutra sumorna u noć se pretapaju,
podneva i nema više.
I baš kad mi se oči sklapaju,
naviru sjećanja kiše.

Ti i ja pod golim nebom,
sami,ruka u ruci.
Osmjesi vedri,pogledi sneni,
ni traga bolu i muci.

U zraku samo titraju strasti,
siluete požude u vodi.
Na nebu zvjezdani obrisi sreće
još jedna ljubav se rodi.

A onda buđenje k`o hladan talas
što udara o brod,
kvari mojih sjećanja balans
navuče tamu na nebeski svod.

I tu se jutro pretapa u noć,
podneva i nema više.
Iz dubine noći,iz rumene zore
naviru sjećanja kiše.

Autor Rea Sar

Odgovori

Subscribe without commenting