[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Sada već je kasno, sad su jasne moje misli

i moj jedan stari, zapaljeni oganj.

Najvažnije uvijek mi je bilo da mi budu suvisli

svi pokreti i dani, svaka ruža i panj.

 

I ovo malo što još uvijek oko mene tinja

još me sjeća, još me drži živom

kao onih dana kada bila tu je pustinja

i kad sam se zadržala uplivom

 

da bih mogla poslije pripovijedati o tome

jer sam znala da ću živjeti od sjećanja.

Još se uvijek životi oko mene lome

i još uvijek na peronima su jecanja.

 

Ugodno sam iznenađena mnoštvom uspomena

jer to nisu samo truli pokupljeni komadi

nego svako sjećanje je živa opomena

koja govori mi: uzmi, pitaj, traži, kradi.

 

No, kada se ponajmanje borim,

sjećanja mi kao tiha rijeka naviru

svojim milim zvukom i oporim

pa me svojom životnošću sva obaviju.

 

Sada već je kasno, a još oganj plamti,

sve to veći, što je više iznenada,

a ja ne znam tko to mjesto mene pamti,

tko se mjesto mene tako nada.

06.09.2014. 19:55 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting