[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nek’ liju kiše, nek’ sipa grad
nek’ snijeg i led okuju i zalede cijeli grad,
nek’ mostovi svi se sruše
nebo sa zemljom sastavi
vrijeme  nek’ stane…sve nek’ zamre,
od danas nek’ niko ne broji
ni minute… ni sate… ni dane!

Niko na ulicu nek’ ne izlazi
niko pločnikom nek’ ne gazi,
glavu niko nek’ ne podiže
sunce niko nek’ ne traži
od danas… svi, nek’ žive u laži…

Da srce njegovo stalo nije,
da duša još mu živi,
da obrazi još su mu rumeni,
da usne njegove još ime nam šapću
da ruke njegove još nas dotiču
da oči njegove još uvijek vragolasto trepću!

Mrzim kišu, mrzim snijeg,
mrzim led, mrzim grad … al’ ih molim:
… “Sipajte, lijte, padajte, ne stajte,
poplavite, zaledite, okujte ovaj grad,
parališite sve… odmah sad!

Nek’ niko ne može raku da kopa,
nek’ povorka ne može da kreće,
nek’ ne čuje se posmrtni marš,
nek’ bar još ovaj dan bude tu…
nek’ bar još danas bude samo naš!

Da… gledamo ga, ruku mu stisnemo,
držimo… ne puštamo…
da obraze mu milujemo… usne dodirujemo,
na grudi ga privijamo…
svojim od hladnoće… da ga otimamo!
Glavu na rame da mu naslonimo,
utjehe riječi šapćemo…
kažemo koliko ga volimo!

Da kosu mu mrsimo,
prste kroz nju provlačimo,
liku njegovom još da se divimo,
svaku crtu lica zapamtimo,
srcem je upijemo… njime oživimo!

Poplavite, zaledite, okujte,
parališite ovaj grad…
sipajte, lijte padajte, nikad ne prestajte…
nebo sa zemljom sastavljajte,
od njeg’ nas ne odvajajte!”

Posted by merimasmolic

This article has 7 comments

  1. Koliko bola u ovoj pjesmi draga Merima…previše…razdiruća bol koja ne da disati,ne da treptati očima,ne da pogledu da se razbistri…vrišti bol u ovim stihovima…
    Pretužno…a znam da je svakodnevno i da traje…i da sjećanja često naviru…
    Predivno si od ogromne boli satlaka ove stihove! Imam osjećaj da su se sasuli na papir kao prolom oblaka…odjednom…samo prolom oblaka prođe,žedna zemlja upije kišu…a tvoja bol ostaje pod kožom,sjećanja ostaju u duši…i ljubav u srcu…
    Oprosti na ovom predugom komentaru draga Merima…morala sam,tako sam osjećala…:))
    Osmjeh ti šaljem od svog do tvog srca! 🙂

  2. bas tako;kao prolom oblaka
    uvjek nam dragi ljudi nedostaju svojim
    fizickim prisustvom kada odu.. ali znamo da su duhovno i dalje tu .. ponekad u nama ili oko nas…svrstavaju se u gardu nasih gardijana(zastitnika) sa neba, a takvi su mnnogo jaci od nasih dusmana zemaljskih…

Odgovori

Subscribe without commenting