[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pođimo negdje,

Nije bitno kuda, kako i šta nosimo sa sobom

Osim malenog, prozirnog oblaka

Na kojemu ćemo dijeliti snove

I jutra koja, više od bilo koje nijeme, čvrsto zaspale noći,

odišu spokojstvom.

 

Samo putujmo,

U neistražene krajeve,

Gdje sloboda ne stane u sedam glasova,

Gdje osjećaj nije potrebno izgovarati,

Gdje svaki pokret nadahnjuje poznatom čarobnom riječju,

Gdje misao posjeduje savršeno usklađen ritam koraka sa srcem…

 

To mjesto,

Gdje kazaljka pokazuje jedino široke puteve ka sreći,

Gdje otkucavanje simbolizira jedino najosjetljiviji mišić naših bića,

Gdje broji se jedino od beskonačno do beskonačno,

Predstavljat’ će bijeg od svega ograničenog,

Biti će bezimeno utočište u nas.

 

Dva lelujajuća obrisa,

Marljivim radom najspretnije i najmaštovitije krojačice,

Povezana isprepletenim prstima 

Bit će kao suviše razbuktala, neukrotiva vatra,

Moćna pred nama,

Snažnija od nas samih.

 

I udisat ćemo i živjeti prirodu,

Najneuredniju čistinu svijeta,

Koja nas vodi kroz najdivnije prizore, na najviše vrhove.

I tu ćemo na trenutak zastati,

I postati, jednostavno biti, ne obazirući se na oštar zrak

Što nam strijelja leđa i ježi kožu.

 

Sa distance ćemo posmatrati zamršenu maglu, naparfemisanu tajnovitočću,

U podnožju naših uzdignutih tijela, opijenih radoznalošću.

I spojenim ćemo kažiprstima izvlačiti bijele niti te mehke, zapetljane tkanine.

I tako, postepeno rješavajući svoju zagonetku,

Nesvjesno tražeći nešto, što su očevi i majke spoznali na dan naših začeća,

Otkrivati predivan, raskošan i sve dalji, sve beskonačniji pogled…

 

Sadit’ ćemo, zalijevati, uzgajati

Sinonime ljubavi,

Egzotično bilje čije je sjemenje

Beskonačno davno izabralo nas

Da pusti svoje korijenje.

 

Posted by asilika

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo." Meša Selimović

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting