[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U zadimljenom kafiću u kutu sjedim posve sama

S cigaretom u ruci i kavom na stolu, sretna lica ljudi sjetno promatram.

Nisu u brizi i osmijesi su na licu oslikani,

Ne razmišljaju o sutra, samo kak’ će ostat’ nasmijani.

Puno je toga o čemu sad bi’ razmišljala,

Ali misli mi pokori žamor i buka ovog lokala,

Gdje dolaze predahnuti, oživjeti i glavu razbistriti,

A ja povlačim dim koji me omamljuje i kroz isti taj dim

Ljudi postaju mutne siluete i plete mi se misao

Koju pokušavam odagnati u glavi

Sve dok ne briznem u plač i tuga me smlavi.

Dok cigareta neometano gori, a kava se hladi

Mene obuzme sjećanje i sjeta kada bili smo mladi.

Sve bilo je lakše, sve smo drugačije gledali

A sada o svemu brinemo, ne znamo kuda smo nestali.

Čovjek za čovjekom polako iz kafića odlazi,

Oblačim kaput, ispijam kavu i krećem ka već poznatoj stazi.

Dok se Mjesec bori izlazeći iz sjene oblaka

Ja borim se sa mislima, i nek ide sve dovraga,

Kažem samoj sebi misleći utješit’ ću se nekako,

Sve sjest će na svoje, a čini mi se kao da je to miljama daleko.

Autor Valentina Elizabeth

I believe that our hearts are true and pure,
that for every ache we can find a cure.
That all our thoughts are wrapped up in shine,
and anything we do make us feel fine.
That the cries we have, clean the path for happiness,
and when we look up in the sky all we see is lovelyness.
I believe that life is beautiful, that we can make it right,
smile with everybody and be each others light. ♥

Odgovori

Subscribe without commenting