[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jeke tišine tvoje šutnje
udaraju o zidove moje duše.
Izgubljeni snovi sa neba se ruše
u gusti dim magle utihnuloga grada,
izmiješane s dimom tvoje cigarete.
Na odlasku…
Bez riječi..tako odlaziš sada.
Bez riječi objašnjenja, bez pozdrava. Nijem.
Krila slomljena vučem za sobom
i pridižuć se teškim naporom učim hodati
ponovno, poput djeteta.
Rasprodala bih sve svoje snove
za samo jednu riječ.
Odjeknula bi poput simfonije
u ovim hodnicima samoće i šutnje.
I moj je glas zamro s lomom krila moje duše,
kao krika ptice koje ruše
puščani meci tišine.
Meci vještih strijelaca što iz tmine
vrebaju šutnjom ptica poj.

Sve što je pjevalo jednom u meni
zamrlo je. Tiho i tužno.
U odsjaju zalaska sunca,
izmaku zima,
na vratima posljednjih jeseni
ugašene nade.
Još udišem ponekad mirise sreće.
Kao lopov ih kradem sa lica drugih ljudi,
iz prirode ih krišom berem.
Samo na tren.
Posuđujem trenutke kada živim.
Samo da čujem bar srce što kuca
da i ono ne utihne od tišine tvojih koraka.

Silentium amoris…ostaješ u meni
– nijem.

Posted by Lirana

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting