[Ukupno:1    Prosječno:3/5]

Na koju god stranu se okrenem sve je sarada, ucestvujem u cirkusu sopstvenog zivota i osjecam se kao medvjed koji mora igrati ulogu koja mu je data..Ljudi me posmatraju onako bez emocija, kao da ce podjeliti osmjeh sa mnom, no na njihovim licima umjesto osmjeha grimase. Nema tu duhovnosti, sve je maska, gdje god zagrabim praznina, svi se onako slozili da budu prazni i vodjeni rukom drugoga… Slijepci…Glave im napunjenene mrznjom, strahom, na tjelima im tetovaze kao oznake da su zivjeli, u ocima glaksije neobuhvacene…Sanjamo li jos ili smo svi smrtno bolesni strahom?! Strahom da ce nas neko povrijediti, uzeti nam nesto a ionako nemamo nista…Svi smo vec mrtvi, nesvjesno se njisemo u cirkuskom ritmu, svi imamo uloge dodjeljene od rodjenja i drzimo se cvrsto stubova kojim nas okovase…Hipnotisani tehnologijom svi smo visak, sad roboti kolo vode..Z.

Posted by Zerina Hatipovic

This article has 2 comments

  1. Draga Zerina, htjrdoh ti na ovako pametno sročen tekst postaviti ocjenu pet, a stisnuh greškom treću zvjezdicu. Da se zna, dajem pet.
    Slažem se sa svime što si napisala, a najviše me se dojmila rečenica:
    “Strahom da ce nas neko povrijediti, uzeti nam nesto a ionako nemamo nista… ”
    Mi smo izgleda čuvari onoga malo bijednoga što smo stekli, a nemamo i tako ništa, niti ćemo to ponijeti. Pozdrav i hvala ti još jednom na ljepoti koju dijeliš.

    • Dragi feniks, hvala na sjajnim zvjezdicama, bas me obradovase :)…pokusavam da iznesem svoju srdzbu na danasnji svijet na neki nacin sarkastican i duhovit, i da ukazem da smo samo mali ljudi, kao sto ti rece necemo nista ponijeti. Hvala i poooz 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting