[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Jutrom, kad ljepota krene mirnocu da tlaci
Svoj grud dize lahor, neumoljno silan,
I zastrasi taj svijet prirode mirisan
Plovec vjernom pratnjom Sunca koje zraci.
– U tom sumorenju snasla se jos nije
Majka Priroda. Granje, lisce uzdrhtalo.
Kakva to ljepota budi putenost pomalo
Divljeg cvijeca sto upravo dise najsnazije!
Al tad u toj vrevi prispje strano bice
Pa zastane Priroda s planetom u mnijenju,
Diveci se dugo, dugo u snaznome cudenju,
Slusajuc dok pjeva lijepa Beatrice.
Ah! Kakva ljepota! Zar to nije divno
Sva priroda stoji hladna, kao umrtvljena.
Zatim preda pun divote Svemir, i pun zaljenja
Dopustenje lahoru da opet struji silno.

Autor MatekXP

Odgovori

Subscribe without commenting