[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Serpentina  sam

na Jozefini

što padam od  1770.

S vrha Velebita

Prema moru.

I nisam sam

Niti sam jedini!

Mene svete

Bura i Južine.

Mene čisti

Vjetar i tuga.

Ja sam sam uslijed

Linijski raspoređene družine.

 

Padajući zaokrećem sve putnike,

dobro i loše namjernike,

da se spomenu mene,

Da pogledaju oko sebe,

Tu ljepotu neviđenu.

Kada siđu dolje, –

Dolje na more.

I da pogledom

Uklešu zahvalnost

Životu, u tu živu Velebitsku stijenu.

I da upamte

Moj pogled sjetan

Kojim odozgora

Gledam zahvalno – u more.

 

Ja sam sretni zavijutak

Tiha promjena smjera

 u tajnu, koja jesam.

U ime majora Josipa Kajetana Knežića

Ja volim šapat bure,

kojim se baca  s litica

U more,

Ja dajem svakome punog sebe

Cjelinom svoga krhkog bića:

Dok još ne znam

Da li će  imati krila,

I kada pogledam u nebo

U Velebit gore –

Ti  ptico nebeska-

Buro što se po moru

Kao bijela prašina ljeska…

O namjerniče i tebe sam

Kao i nju zagrliti –

                                      trebo.

Posted by tomislavcroata

This article has 6 comments

    • je tamo ti je duboko more i hladno,
      spavao sam ti na obali pa me policija ganjala,

      svako malo neka vrulja, procvilo sam što nisam na nekom otoku. kao da mi nešto ne dostaje, neki kamičak s velebita ,pa da me on nešto pita,

      a ja da odgovorim. …

Odgovori

Subscribe without commenting