[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sa dalekog tornja zvoni ponoć jasna
tamno nebo svoje zvijezde prosi
o, noć je ova tako varljiva i krasna
ko anđeli što snivaju u divnoj ti kosi.

Pogledaj me nježno, neka stanu sati
u zjenama lijepim umro bih ti sada
kao divan lahor što miluje vlati
neka svud po meni tvoja kosa pada.

I nemoj govoriti, budi posve nijema
ko usnulo lišće što žuti sa grana
neka sve u nama miruje i drijema
kao sjetan šapat prohujalih dana.

Autor Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting