[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Koračam nečujno vedrim noćima,
Uhvaćen svjetlima petrolejskih lampi,
Pod zvijezdama, sam sa sjenama,
Kraj dubokih mora i beskrajnih tajni.

Slutim blaženi dodir nečije ruke,
Koji me steže sve strasnije i jače,
Vuče me k sebi iz sopstvene muke,
Doziva u život, glasom koji plače.

I sve se stiša, i najednom bude kao prije,
Nasta muk što proždire misli svježe,
I sada me samo vatrom mekom grije,
Nečije lice i pogled koji me bezdušno reže.

Ali ja ću ipak srcem svojim cijelim,
Kao šum mora pred zore mirne,
Sa sjetom i sa osmjehom vrelim,
Nježno šaputati tvoje ime.

 

 

Autor xyz

Odgovori

Subscribe without commenting