[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

 

Neka bude lice, svejedno od čega, nastalog i nestalog, i onaj mali talog kao trag sjene na početku riječi

kako počinje bilo što, ono što je već završeno ili nastavljeno

kao da smo već mrtvi, samo neki nam vrag ne da da se odlijepimo i odletimo nekome u zagrljaj

A nismo sigurni za tog stvora, jel’ nas čeka il’ se sprema na putovanje

I zvukovi hode po nekom zraku i savijaju toplu kuhinju što se osamila u svojoj tišini

Pad je tako lak i neobičan, a za sve drugo pobrinut će se netko

Kako dolazi jutro, to nitko ne zna, valjda iz polusna,iz polusvijeta svjetla

Neka bude vrt i njegova dva skrita kutka i jedan pritajeni glečer, uz dvije staze na putu obrasle travom i dračom

kao ta sjećanja, ništa bez njih, ništa bez onog što dolazi

Još jedan zvuk, i jedna slika, koji se omataju oko ubranog grožđa bačenog u duboku drvenu bačvu

Kako je tada noć mirisala i kako je zemlja bila ničija i kako je sve bilo ondje gdje nije trebalo biti

Ukrasti jabuku, gledati mali nečujni potok, kao začetak nečijeg odlaska, prije dolaska kući sazdanoj od živog kamena

Neka bude voda i s njom sve grane i nakupljeno lišće i konačno taj izlog prerušen u staklo

Samo ne Ja ili On, jer već se dovikujemo s drugog kraja ulice, naša nemoć  nema nikakve sudbinske važnosti, pa prema tome, kome se uopće negdje ide

Neka bude vedrina i vjetar, meni je dovoljno malo vatre i svinutog neba

Kako se priča začinje i kako se uvode likovi i dolaze novi jahači šuma koji osvajaju nove nepoznate gradove, to su heroji slikovnica, trubaduri sajmova s našeg novog turističkog letka

tako se povijest vraća, kao knjiga kojom su prekrili sva brda i sklanjaju se tijela, i mirisi kože, i pogledi nestaju zauvijek

Ovako opisujem krug koji je izmišjen da bi dokazao kako je Euklid bio pametan i kako je svaki kraj početak nestajanja, ali ima svoj smisao kada se gradi kuća ili trg. Sve je tako lijepo iscrtano, kao da već postoji ili ga ejj netko ucrtao u monografiju tek otkrivenog zavičaja

A ono što umire već se rađa u novom obliku, o tome se pitaju samo šetači bez ijednog prijatelja koji znaju da je sve to tako kako jest, njihov mir početak je njihovog zla i umora

Sve se stapa u jedno, a tog jednog nema i zato se neprestano širi, on nikad nije gladan ni sit, i kao takav ne vidi se i ne prepoznaje, drugi ga gledaju i prate, bljesak i kraj i kraj bez zagrljaja, bez mira, sigurnosti i visine

Kada dan počne kao ispisivanje dana, ne vidiš mu kraja ni početka, pa ipak taj zagrljaj prema nečemu, nije li to sam san o gravitaciji nekog nesuđenog nobelovca, kosti i prah i misli na policama od čiste hrastovine

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Subscribe without commenting