San iz kojeg se ne budim

Sanjala sam,da sm ti u naručju zaspala,

milujući tvoju kosu sneno te gledala.

Ti oslonjen na ruku gledaš me,al me ne dodiruješ.

Bojiš se da me ne probudiš.

Ti ne svaćaš koliko te ljubim!

Da ležeći ovako, iz ovog sna nebi da se budim.

Danas kad zatvorim oči još mi ta slika pred očima mojim.

Ti naslonjen a ja spavam.I uvijek nanovo,radost mi vrati,

srce napaja.Kao neka djevojčica,dok se slutkicama igrala,

o svojoj ljubavi sanjala,posijala sjeme da klije,i čekala da proklije.

Posijala želju,plitko je zakopala,i opet čekala,da kad odraste,

te snove ne zaboravi.Moje snove donio si ti,prekrio ih plaštom ljubavi.

Razbio tugu s poletom radosti.Danas imam srce djevijčice,

a godine zrele žene.Prisustvo tvoje, je proljeće moje,

okićeno vječnim ukrasom procvalog cvijeća.

Zrak koji dišem miriše na tebe,to je moja vodilja,moja sreća.

Slika mojih snova,san iz kojeg se ne budim,

traje godinama,jer sretno te ljubim.