[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Da, i mene je netko probudio iz dubokog sna, 
iz sna gdje noći traju vječno,
gdje zvijezde sjaje punim sjajem.
Iz mjesta gdje je ovaj, sada izgubljeni čovjek imao dom.
Bačena sam u iluziju.
U nešto što ljudi nazivaju životom.
Je li to život, življenje ili samo disanje?
Umjesto zvijezda koje su me nekoć gledale,
sada oko mene svijetli tisuću tužnih i praznih očiju.
Okružuje me milijun cigli koje su posložene u savršene oblike,
u nešto što bi čovjek nazvao domom. 
No, kako to, da od toliko zidina, od toliko očiju, 
ja nemam svoje utočište?
Mjesto gdje ću sklopiti ove umorne oči i utonuti u onaj san
iz kojeg me netko probudio.
I eto, da, lutat ću, tražit ću, čekat ću.
Lutat ću iako me na kraju tog puta možda ne čeka nitko,
tražit ću iako možda ništa nije izgubljeno.
I na kraju, čekat ću.
Možda netko probudi još jednog sanjara kao što je mene, 
koji će lutati i tražiti sreću na istom ovom putu,
sreću koju je izgubio čim je ustao iz istog onog, 
predivnog sna.

Posted by kauricnatalia

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting