[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Čovjek i misao u pustinji stoje
okruženi pijeskom crno-bijele boje.
I dok krupnim kapima obilno se znoje
silni vjetrovi krajolik im kroje.

Odjednom čovjek krene nervoznim hodom
tražiti oazu što obiluje vodom,
a misao poleti nebeskim svodom
ljubeći oblake i zamišljajući dom.

U visine modre vinula se tad
dok čovjek i dalje tražio je hlad.
I neutješan bješe tog čovjeka jad
jer vjerovaše čvrsto da umrijet će mlad.

A ona, okupana sva u plavetnilu neba
samo jednu stvar da preživi treba-
ni kapi vode, ni komadić hljeba,
već čovjeka živa da nad njime vreba.

Tad je čovjek kren’o prema crno-bijelu sjaju
dok mu se broj otkucaja srca bližio kraju.
Ubrzo i umre razmišljajuć o raju
pa i misao klonu vrišteć’ u očaju.

Odgovori

Subscribe without commenting