[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ovu priču zapisujem u znoju.

Krvavih ruku.

 

Bila je zima a sunce je vioko na nebu,

kao iz nekakvog posebno piromanskog,

manijakalnog, sadističkog raspoloženja,

nemilosrdno i sa previše epiteta,

pržilo Zemlju.

 

JA sam sve. I polako, nezgrapno niz stube.

Oprezno, hladnokrvno, sa suzom u oku.

Usta mi se razvlače u bolni smiješak,

nož mi je u ruci.

 

Kroz prozor vidim, pod visokim suncem,

Blijede boje, nestaju.

Tope se obrisi svijeta, svijet nestaje.

Z moga je oka isparila suza.

 

Namjera je jasna, ubojstvo.

Ustrojstvo umjetne ideje pravde,

Urušava se se samo u sebe.

Već na stepenicama stojim sat vremena.

Bez ikakve forme i cilja..

 

Porezao sam se. Slučajno. Ne sjećam se.

Razmišljam: ja nemam oči, nemam ogledala

Nemam duše

Nemam vremena za barokna sranja,

Jesam.

 

Ulazim u dnevni boravak i vidim se.

Sjedim u fotelji.

Vidim se, kod vrata stojim,

Nož mi je u ruci a ruke su mi krvave.

 

Opažen sam. Divljački bacam nož.

Opažen sam. Nož mi se zabada iznad uha.

Moje misli su izbrisane.

Nisam.

 

vremena je nestalo i moram biti brz

uzimam svoje truplo i zakopavam ga u vrtu

u taj čas počinje padati snijeg

hladna bijela boja prekriva sve

 

ne volim više

svijet se skriva samnom

JA SAM LJUBAV

 

 

Još i danas, za sparnih ljetnih predvečerja.

Dok zapisujem.

Osjećam smrad truleži iz svojega vrta.

Posted by Sinclair

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting